Više od muze: život Dore Maar

Iskusi ljepotu umjetnosti

10.01.2020.

Iako je romansa nje i Picassa obilježila umjetnost 20. stoljeća, Maar je bila neizmjeran umjetnički talent neovisno o svom poznatom ljubavniku.

Dora Maar je francuska umjetnica hrvatskih korijena i kreatorica Pére Ubu, jedne od najpoznatijih fotografskih djela francuskog nadrealizma. Ipak, njeno ime je dugo bilo pamćeno po burnoj i dramatičnoj romansi nje i slikara Pabla Picassa.

 

Hrvatski korijeni

Rođena 1907. godine kao Henriette Teodora Marković, Dora Maar bila je dijete Francuskinje Louise-Julie Voisin i hrvatskog arhitekta Josipa Markovića. Kako je otac sudjelovao u brojnim arhitektonskim projektima u Argentini, obitelj je većinu Dorinog djetinjstva provela u Buenos Airesu. Maar se kao odrasla odlučila vratiti u Pariz kako bi studirala slikanje, no uskoro je pronašla svoju pravu ljubav — fotografiju.

 

Dramatično oko za fotografiju

Napustivši slikanje, Maar se u potpunosti predala fotoaparatu i beskrajno radila, snimajući editorijale za novine, modne magazine, pa čak i erotske časopise. Ipak, umjetnička fotografija je bila ono gdje se u potpunosti mogla izraziti, a u njenim radovima je bila vidljiva snažna nota nadrealizma toga doba i želja da se pobjegne konvencijama i pukoj reprodukciji stvarnosti.

Surađivala je sa slavnim mađarskim fotografom Brassaijem s kojim je dijelila poetsku viziju, ali i tamnu komoru za izradu svojih fotografija. Na njima je hvatala prolazne vizije grada i urbani duh Pariza te svoje poznanike iz umjetničkog svijeta koje je uvijek portretirala na sebi svojstven način, prikazujući njihovu tamnu i neurotičnu stranu.

Pomalo tajanstvena, dramatična i beskrajno intrigantna fotografkinja ubrzo je postala dio boemskih krugova koji su se skupljali po pariškim kafićima. Upravo se u jednom takvom caféu dogodio sudbonosni susret s Pablom Picassom.

 

Umjetnost u sjeni muškarca

Priča kaže kako je Maar sjedila za stolom kafića Les Deux Magots i igrala se džepnim nožem, neprestano ga zabijajući između prstiju svoje raširene ruke na drvenom stolu. Povremeni promašaji rezultirali su krvavim tragovima na njenim elegantnim rukavicama, zbog čega je slikar, opčinjen scenom koja se odvijala pred njim, pitao damu da mu ih daruje kao uspomenu. 

Ljubav se ubrzo rasplamsala, no njen krvavi početak dobro je ukazivao na ono što slijedi. Desetogodišnja afera svojeglave i radikalne Maar te briljantnog i narcisoidnog Picassa često je bila više nalik ratovanju nego ljubavnoj vezi. 

 

Žena koja plače

Iako je njihova veza bila pretežno mračne prirode, ostavila je trajni trag na umjetnost 20. stoljeća. Picasso i Maar su jedno drugom bili model, muza i učitelj. Maar je educirala Picassa o fotografiji te dokumentirala proces nastajanja Guernice, Picassovog remek-djela o tragediji Španjolskog građanskog rata. 

Picassu je pak Maar služila kao muza za brojne portrete, od kojih je najpoznatiji “Žena koja plače”. U Dori je uvijek vidio neizmjernu patnju i duševne boli, zbog čega je odlučio ovaj neprepoznatljiv prikaz njenog uplakanog lica u dramatičnim linijama učiniti simbolom patnje španjolskog naroda tijekom rata. Nažalost, strasna veza je ponekad bila Dorin kavez, te je tako pod utjecajem ljubavnika napustila fotografiju i posvetila se slikanju (koje je Picasso smatrao superiornijom umjetnošću).

1934. godine završila je veza sa slavnim slikarom. Maar je nakon pretrpljenog emocionalnog i fizičkog nasilja doživjela psihički slom zbog kojeg je završila na liječenju elektrošokovima. Nakon iscrpne terapije s poznatim psihijatrom Jacquesom Lacanom prepustila se vjeri i slikanju u osami do kraja života 

 

Maar je jednom prilikom izjavila: “Svi njegovi portreti mene su laž. To su Picassove slike. Nijedna nije Dora Maar.” Srećom, svijet sve više i više počinje shvaćati da je Maar bila više od puke muze, te se sve češćim izložbama njezinih djela napokon ovoj zaboravljenoj zvijezdi nadrealizma počelo davati pozornost kakvu zaslužuje.